Zašto je Rusija prodala Aljasku Americi?

Rusija je 1867. godine prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama za 7.2 miliona dolara. Za samo 50 godina, Amerika je tu sumu povratila stostruko. Šta je to što je navelo ruskog cara na odluku da proda ovu bogatu i danas strateški izuzetno važnu teritoriju?

Mnogi ljudi misle da je Amerika ili ukrala ili na prevaru iznajmila Aljasku od Rusije. Uprkos rasprostranjenim mitovima, dogovor o prodaji Aljaske bio je čist i fer, a obje strane imale su svoje razloge zbog kojih su postupile kako jesu.

U 19. vijeku, ruska Aljaska bila je centar međunarodne trgovine. U glavnom gradu, Novoarhangelsku (takođe poznat pod imenom Sitka) trgovci su prodavali kineske tekstile, čaj, pa čak i led koji je bio potreban južnim djelovima SAD prije nego što je izmišljen frižider. Brogogradilišta i fabrike nicali su širom Aljaske, a rudnici uglja radili su punom parom. Mnogi su već znali za velike rezerve zlata koje se krilo u rijekama i zemlji. Prodaja takve teritorije izgledala je kao čista ludost.

Glavni čovjek ruskih naseobina u Americi bio je talentovani trgovac Aleksandar Baranov. On je gradio crkve i fabrike, obrazovao domorodačkio stanovništvo, podizao tvrđave i brodogradilišta i razvio pomorsku trgovinu. Baranov je sam sebe prozvao „Ruski Pizaro (španski konkistador koji je osvojio carstvo Inka u Južnoj Americi), a Aljasku je istinski volio. Čak se oženio ćerkom poglavice urođeničkog plemena Aleuta.

Pod njegovim vođstvom Rusko-Američka Kompanija (RAK) koja je kontrolisala sve rudnike, minerale i trgovinu, ostvarivala je nevjerovatan profit. Međutim, nakon njegove ostavke RAK je prešao u ruke kapetana Hagemajstera koji je u kompaniju uveo nove zaposlene i deoničare iz vojnih krugova. Novi statut je usvojen prema kojem su samo mornarički oficiri mogli da vode kompaniju. Iako je i Hagemajster ostvario veliki profit, njegovi potezi doveli su do propasti kompanije.

Novi šefovi odredili su sebi astronomski visoke plate od 1.500 rubalja, koliko je u Sankt Petrburgu iznosila ministarska plata. Sam Hagemajster zarađivao je 150.000 rubalja mjesečno.

Krzno je otkupljivano od lokalnog stanovništva za upola cijene, što je dovelo do toga da Eskimi i Aleuti u narednih 20 godina istrijebe gotovo čitavu lokalnu populaciju vidri, uništivši na taj način jednu od najprofitabilnijih grana trgovine. Lokalno stanovništvo dizalo je ustanke zbog surovih uslova, na šta su Rusi odgovorili bombardujući njihova priobalna sela sa ratnih brodova.

Oficiri su postepeno počeli da traže druge izvore prihoda i tako je počela trgovina čajem i ledom. Međutim ni u tome se pohlepni biznismeni nijesu organizovali razumno, a smanjenje plata bilo je za njih nezamislivo. Kako bi spasila RAK država je morala da subvencioniše ovu nekada profitabilnu kompaniju sa 200.000 rublji godišnje, ali čak ni to nije bilo dovoljno.

Onda je izbio Krimski rat u kojem su se Velika Britanija, Francuska i Turska ujedinile protiv Rusije. U tom trenutku je bilo jasno da Rusija više ne može ni da snabeva ni da brani Aljasku – pomorske puteve su kontrolisali saveznički brodovi. Čak je i trgobina zlatom prestala da funkcioniše, a Rusi su strahovali da ako britanski brodovi krenu u blokadu Aljaske, Rusiji neće ostati ništa.

Tenzije između Moskve i Londona su rasle, dok su odnosi sa američkim vlastima bili bolji nego ikad. Obje strane gotovo simultano su došle na ideju da prodaju to jest kupe Aljasku. Tako je Baron Edvard de Stekl, ruski predstavnik u Vašingtonu u ime cara otpočeo pregovore sa državnim sekretarom SAD Vilijamom Sjuardom.

Dok su predstavnici pregovarali, javnost u obe zemlje oštro se usprotivila dogovoru.

„Kako možemo da se odreknemo zemlje u čiji razvoj smo uložili toliko vremena i truda, zemlje koju smo povezali telegrafom i gdje se vadi zlato i rude?“, pisale su ruske novine.

„Šta će Americi „ledena kutija“ u kojoj živi 50.000 divljih Eskima koji piju riblje ulje za doručak“, pitala se američka štampa.

Američki mediji nijesu bili usamljeni. Kongres se takođe protivio dogovoru. Uprkos svemu, 30. marta 1867. godine u Vašingtonu, obe strane potpisale su dogovor o kupoprodaji 1.5 miliona hektara ruske teritorije Americi za 7.2 miliona dolara, što znači da su Amerikanci dobili kilometar kvadratni za 4.74 dolara.

U to vrijeme, parče zemlje u Sibiru koštalo je do 1.395 puta više na domaćem tržištu. Međutim, teške okolnosti prisilile su Ruse na pokušaj da izvuku bar nešto iz Aljaske.

Zvanična promopredaja odigrala se u Novoarhangelsku uz topovske udare i počasnu gardu Rusije i Amerike. Prilikom skidanja ruske zastave došlo je do incidenta kada se zastava zaglavila na pola koplja. Jedan gardista popeo se kako bi je skinuo nakon čega je zastava pala i sletjela na bajonet jednog od gardista. Mnogi su to shvatili kao loš predznak.

Nakon toka, Amerikanci su otpočeli rekviziciju zgrada u Novoarhangelsku koji je primenovan u Sitka.

Rusi koji nijesu željeli američko državljanstvo napustili su Aljasku trgovačkim brodovima, a kući su stigli tek sljedeće godine.

Nije mnogo prošlo, a zlato je počelo da teče iz „ledene kutije“. Zlatna groznica pogodila je Aljasku, donevši SAD-u milione dolara zarade. Naravno da je to povrijedilo Ruse, ali dogovor je dogovor.

Ko zna kako bi se odnosi dvije sile razvijali da Rusi nisu napustili ovaj „problematičan i neprofitabilan region“ kojim su samo hrabri i talentovani mogli da upravljaju.

 

cdm

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Скочи на траку са алаткама